‘Hrvatski teatar plemenitiji je zahvaljujući njegovom radu, vječna mu slava’


Na komemoraciji slovenskom kazališnom redatelju Tomažu Panduru u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu brojni uglednici, prijatelji i obitelj došli su mu reći posljednje – Zbogom.

Na oproštaj s cijenjenim kolegom i prijateljem došao je Livio Badurina, Severina sa suprugom Igorom Kojićem, Ivica Buljan, Damir Markovina, Lana Barić, Iva Mihalić, Olga Pakalović, Kristijan Beluhan i mnogi drugi. Komemoracija je počela pjesmom iz predstave ‘Medeja’ u izvedbi glumaca Ivane Boban i Ivana Glowatzkyog.

Dubravka Vrgoč, intendantica zagrebačkog HNK, emotivnim riječima oprostila se od Tomaža Pandura. ‘Tomaž je pokazao da u teatru treba biti smion. U teatru ništa ne završava, a Tomaž Pandur će ostati na ovoj pozornici dok ga budemo željeli i htjeli pamtiti’, rekla je.

I kazališni redatelj Ivica Buljan posvetio je prerano preminulom kolegi dirljive riječi. ‘Tomaž je prvom predstavom ‘Šeherezada’ pokazao da je teatar više od života. Bio je čovjek grčke tragedije koji je u svakom od nas mogao pronaći duhovnost i filozofiju za koju nismo ni znali da postoji. Hrvatski teatar je sigurno plemenitiji zahvaljujući Tomaževom radu, zato mu vječna slava’, izjavio je Buljan.

‘Kako je rekla Alma Prica, ne moramo prihvatiti da ga nema, možda je to samo naše prihvaćanje i poimanje vremena. On nas gleda, smije se, očekuje da budemo briljantne na pozornici, i da ne plačemo’, rekla je Ana Lederer, bivša ravnateljica HNK.  ‘Tomaž je bio karizmatičan, vizionar, bio je genijalan, mi kao djeca hodali smo za njim i pratili ga, vjerujući u njegove snove. Tomaž je mislio da je život prekratak da bi se bavio sitnim temama’, dodala je.

Komemoracija u Hrvatskom narodnom kazalištu završila je isječcima Tomaževih predstava Medeja, Rat i mir i Michelangelo nakon kojih su svi u gledalištu ustali i petominutnim aplauzom po posljednji put ispratili Pandura. Ovaj put bez njegova naklona. (po story.hr)

Oproštaj od Tomaža Pandura u HNK-u: ‘Gdje god se pojavio, rodila se nova umjetnost’

Tuga je danas vladala u zagrebačkom HNK, gdje su brojni kazalištarci i druga poznata lica došla reći posljednje zbogom Tomažu Panduru, vječnom dječaku europskog teatra, pravom kazališnom zaigranom Petru Panu.

U zagrebačkom HNK Tomaž Pandur napravio je neke od najuspješnijih predstava. No, danas se na tom mjestu od njega opraštaju njegovi kolege i kolegice, prijatelji i prijateljice iz Hrvatske.

“Teško je to. Pandur je bio čovjek nevjerojatne, fantastične kreativne energije. Gdje se god pojavio, rodila se nova umjetnost, rodilo se novo kazalište. Rodio se tako i novi Maribor. Mnogo toga se lijepog rađalo s Pandurom”, izjavio je Duško Ljuština, ravnatelj satiričkog kazališta Kerempuh. (po Vijesti.hr)

U HNK Zagreb održana je komemoracija u spomen preminulog kazališnog redatelja Tomaža Pandura. Na fotografiji: Duško Ljuština (Jutarnji.hr)

Provocirao je kazalištem, kloneći se riječi kao izvora senzacija, gledao je daleko i široko

Pandur bijaše značajan umjetnik koji je mnogo držao do vlastita položaja. Njegove predstave tražile su mnogo novca i bile su raskošne. Temeljile su se u visoko stiliziranoj sceni, raskošnim kostimima, ilustrativnoj glazbi i, rekao bih, unificiranim glumačkim gestama. Posrijedi bijaše oblik post-avangardnog teatra koji narušava kazališnu iluziju tako što je prenaglašava. Njegove predstave epskih proporcija najradije bih nazvao sinestetičkim…

Hrvatskim kazališnim znancima Pandur je relevantan postao već svojom “Šeherezadom”. U nas gostuje, među ostalim, i njegova “Božanstvena komedija”. U Hrvatskoj nije režirao sve do 2006., kad je na Brijunima zaigrala, u koprodukciji s Kazalištem Ulysses, njegova predstava “Tesla Electric Company”. Potom je na Brijunima godine 2008. režirao i veliku koprodukciju “Kaligula”.

Godine 2011. u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu režira predstavu “Rat i mir”, po Tolstojevu veleromanu koji je dramatizirao Darko Lukić. To je najbolja predstava koju je napravio u nas. Sljedeće godine na Dubrovačkim ljetnim igrama režira Euripidovu “Medeju” (u novom prijevodu Lade Kaštelan). U zagrebačkom HNK režirao je potom i treću godinu zaredom: 2013. inscenira Krležinu ranu jednočinku “Michelangelo Buonarroti”. Ta je predstava ujedno najslabija Pandurova među onima koje su suproducirali ili producirali hrvatski teatri. Tomaž Pandur u ovome stoljeću usko je surađivao s hrvatsko-austrijskom dizajnerskom manufakturom Numen, čiji su članovi poduprli njegove najbolje predstave veoma estetiziranom scenom, dizajnom koliko hladnim toliko i raskošnim…

pandurS1_1058763S1.jpg

Tomaž Pandur, foto Maja Zlatevska/CROPIX, Jutarnji,hr

Pandur će ostati zapamćen kao umjetnik velikog kapaciteta i velikih ambicija. Svoju je umjetnost držao za nadnacionalnu i univerzalnu.

Bilo kako bilo, Pandur nikad nije osvanuo sitničav, provocirao je kazalištem, kloneći se riječi kao izvora senzacija, gledao je daleko i gledao je široko. Na prilično bolan način shvatio je da nitko nije prorok u svojoj kući. Nisu ga zadovoljavale postojeće sheme i postojeći modeli u institucionalnom teatru. Sloveniju je postavio na suvremenu kazališnu kartu Evrope i, općenito, vratio interes za kazalište među širu kulturnu javnost… (iz Novi Jutarnji.hr, autor Tomislav Čadež)

 


Dodaj odgovor

Vaš e-naslov ne bo objavljen. * označuje zahtevana polja