Epitaf – za pjesnika Petera Kolšeka


Tvoj prijatelj Rainer Maria Rilke je rekao da je odsustnost prisustva stvari, prisnost bića – stvari, u kojima se sakuplja želja da se padne prema središtu, nečujnim padom, nepomičnim  i bez kraja. Taj kraj se okreće prema smrti, kao prema porijeklu pjesničke mogućnosti, tražeći jedan dublji odnos u bolnoj smrti, koja je samo simbol moći i duha.

Peter 11 IMG_6108.jpg

Epitaf Ratka Čangalovića, dolgoletnega sodelavca Dela in prijatelja iz Zagreba

Zato znam, prijatelju moj, divni pjesniče, da bi ti – kada bi te pitao, što sada radiš – odgovorio  – ja slavim, tamo negdje.

Govoriti o mom dragom prijatelju Peteru Kolšeku, s kojim sam prije nekoliko dana razgovarao, zapamtiti treba njegove riječi i onda kad nema ništa više da se kaže, ne daje ime onome što je, što on prihvaća i priziva,  jer zna.

Prijatelju moj, kojemu smo se svi divili pod svakim obrazom, u svakoj odjeći – znamo da sada slaviš jedini govor u kome će noć i tišina izražavati oslobođenje orfejske riječi, u kojoj tvoj Rilke, koga si neizmjerno volio, potvrđuje prostor koji nikuda ne ide bez slavlja (tvoje riječi).  

Dragi prijatelju, tvoji prijatelji isto kao i Rilke, znaju za njegovu priču o slici male Anemone, koju je vidio jednoga dana u Rimu. On je tada rekao: “Ona se u toku dana toliko razvila, da se nije mogla preko noći ponovno sklopiti”.

To si dragi Peter znao kao simbol pjesničkog nadahnuća, takav si bio kao umjetnik, takav je bio tvoj život. A sada kada je nastupila šutnja i pomalo ljutnja, jer si znao da nijedan izbor nije dozvoljen, onaj koji to stvara, može te ljutiti, ali ti si bio postojan, svojim obrazom, svojim bićem i jednostavno si zašutio.

Znamo ipak da ti tamo negdje slaviš.

Ratko Čangalović


Dodaj odgovor

Vaš e-naslov ne bo objavljen.

%d bloggers like this: